Otvorenje grupne žirirane izložbe „Prostor između / Točka susreta“ | 27. 11. 2026. u 18 sati / Galerija Idealni grad
Pozivamo vas na otvorenje grupne žirirane izložbe „Prostor između / Točka susreta“ u petak, 27. studenoga 2026. u 18 sati, u Galeriji Idealni grad Centra za kulturu Susedgrad, Argentinska 5, Zagreb.
Što se događa u tišini između dviju riječi, u sjeni stabla između zgrada ili u trenutku prije susreta koji iščekujemo? Izložba okuplja radove 23 umjetnice i umjetnika koji prostor između istražuju kroz crtež, slikarstvo, fotografiju, skulpturu, mozaik i prostorne instalacije.
Izložbu su priredile kustosice Vanda Kreutz i Sonja Švec Španjol, a razgledati je možete do 15. siječnja 2027. Popis izlagačica i izlagača.
Prostor između / Točka susreta
Prostor između definiran je kao međuprostor odnosno praznina koja odražava odnos prostora, vremena i fizičke stvarnosti. Možemo ga pronaći u prazninama između koraka, u sjeni drveća između zgrada ili u tišini između riječi. To je ono mjesto gdje se susreću kontrasti – svjetlost i tama, grad i priroda, misao i osjećaj. No, živeći u krajnje užurbanom i hektičnom svijetu uz dnevnu izloženost pretjeranoj količini informacija uspijevamo li uopće razmišljati o prostoru između te o svakoj praznini i kontrastu koji u konačnici vode do točke susreta?
Činjenica da se na javni poziv za izlaganje javilo 63 autora/ica, od kojih je stručni žiri u sastavu Vande Kreutz i Sonje Švec Španjol, izabrao 23 umjetnika/ica, potvrđuje aktivno promišljanje pojedinaca o prostoru između, a selektirani radovi svjedoče o neograničenoj širini, bogatstvu i raznolikosti interpretacija zadane teme.
Od akromatskih crteža intimnijeg formata (Ita Kosović, Irena Podvorac) i radova manjih dimenzija (Irma Merdanić, Jasmina Jakopanec, Ivana Keser) preko fluidnih lirskih interpretacija (Mateja Rusak, Tea Paškov Vukojević, Vanda Jurković, Klara Rabenseifner Miljević) pa sve do snažnih kolorističnih monumentalnih ekspresija (Kate Mandarić Erceg, Morana Varović Čekolj), predstavljeni radovi svjedoče o tome kako svaka linija, svaka praznina i svaki kontrast vode prema točki susreta u kojoj se dimenzije spajaju, dok različiti mediji, ideje i perspektive pronalaze zajednički prostor, pri čemu publika postaje aktivni sudionik, svjedok i suautor iskustva. Tako, primjerice, raspon interpretacija kreće od monumentalnih struktura grada Damira Facana-Grdiše, preko simboličnog arhitektonskog objekta Lane Paintas i osobnog interijera Patricije Purgar pa sve do izraza najintimnijih prostora ljudske duše u djelima Irene Podvorac, Irme Merdanić, Klare Rabenseifner Miljević, Marije Petrović, Silvije Sikavice, Tee Paškov Vukojević i Zdenka M. Šlibara.
Priroda kao neiscrpno područje inspiracije kroz cjelokupnu povijest umjetnosti, prisutna je i u kontekstu teme ‘Prostor između / Točka susreta’. Motiv akromatske šume u radu Marine Fernežir govori o jedinstvu svih stvari i živih bića kroz temu fraktala kao dijela stvarnosti s ove i one strane ljudske duše. Od elemenata samosličnosti sastoje se i kolažirane kompozicije Jasmine Jakopanec. Autorica kombinira različite fotografije na koje intervenira crtežom istražujući prostor između stvarnog i zamišljenog te zabilježenog i nacrtanog fokusirajući se na mjesto susreta prirode, sjećanja i mašte. S druge strane, Kate Mandarić Erceg pejzaž tretira kao mjesto kontemplacije, meditacije i tišine, dok se komunikacija odvija u području odabranog dominantnog kolorita koji svojim unutarnjim mirom ukazuje na prostor između naznačenog motiva i okoline. Podjednako snažnim bojama, ali kroz koloristički kontrast naznačenih ploha, Morana Varović Čekolj dokida oštre granice između detalja oblikujući apstraktnu kompoziciju unutar koje različiti elementi supostoje u zajedničkom prostoru. Boja je ključan gradivni element i u krajnje reduciranom radu Nataše Ljubetić Tomić koja na ingeniozan način interpretira jedan posve svakodnevni motiv prepun simbolike ‘prostora između’. Naime, plutajuća zaštitna ograda, koja označava granicu između kretanja kupača i plovila, jedini je figurativni motiv na slici, a ujedno i psihološka granica obale i pučine tj. onaj fascinantan prostor koji autorica opisuje kao „točku smiraja gdje napokon možemo čuti sebe i svoje misli“. U području morskih tema nailazimo i na rad Lane Paintas. Autorica prirodni susret mora i kopna interpretira kroz prisutnost ogoljele nosive konstrukcije hotelijerskog objekta na samoj obali. Potenciranjem naglašene ljudske intervencije u prirodu Lana Pajdaš daje snažan komentar na betonizaciju naše obale potenciran jasnim, nedvosmislenim i ironičnim natpisima inkorporiranim u strukturu arhitektonskog objekta. I dok rad Lane Pajdaš označava spoj prirode i grada, Damir Facan-Grdiša kroz svoje monumentalne konglomeracije uskovitlanih nebodera prikazuje složene mreže odnosa, tokova i susreta pri čemu plohe koje inače dijele prostore i ljude poput zidova i prozora u kontekstu rada predstavljaju točku susreta spajajući elemente grada u organsku cjelinu. Prozorska okna u radu Zdenka M. Šlibara zamijenjena su strogim i jasnim pravokutnim okvirom unutar kojeg autor smješta sjedeću figuru u iščekivanju. Kako sâm objašnjava, krugovi koji vise iznad figure označavaju daleke brodove na horizontu, a prostor između definiran je napetom tišinom čekanja, dok sama skulptura simbolizira točku susreta čovjeka i njegove sudbine. Sjetan i melankoličan prikaz figure u iščekivanju otvara čitav dijapazon interpretacija ljudskih emocija, razmišljanja i introspekcije.
Međuljudski odnosi i psihološka analiza pojedinca područje je unutar kojeg je nastao cijeli raspon dubokih interpretacija prostora između kao i traganja za točkom susreta. Slojevitost i transparentnost korištenih materijala u radovima Irene Podvorac i Klare Rabenseifner Miljević govori o kompleksnosti emocija ljudskih bića. Irena Podvorac u intimnom crtežu majke i djeteta prikazanog u različitim životnim periodima otvara pitanje mogućnosti ostvarivanja točke susreta unutar različitih vremenskih perioda i različitih prostornih okolnosti uz prisutnost istih glavnih protagonista. Prostor odnosno vrijeme između dočarano je kroz dva crteža na dvije različite vrste papira čija slojevitost govori o dubini emocija izraženoj u vrlo intimnom i iskrenom radu koji traga i pronalazi točku susreta između prošlosti i sadašnjosti te uspomena i emocija. Istovremeno, Klara Rabenseifner Miljević transparentnim elementima prostorne instalacije traga za prostorom između vidljivog i skrivenog, prisutnog i odsutnog pri čemu svjetlost, ovisno o kutu gledanja, otkriva nove momente doživljaja i čitanja rada. Odnos majke i djeteta na posve drugačiji način dočaran je u dramatičnom i tragičnom primjeru reinterpretacije povijesnog motiva sakralne skulpture „Pieta“ Käthe Kollwitz u kojem Silvija Sikavica nudi jedinstvenu interpretaciju pomnim oblikovanjem kompozicije neuobičajenim gradivnim elementima izražavajući pritom dubinu proživljene traume i pozivajući promatrača da postane aktivan suautor djela kroz proživljene emocije interpretiranog iskustva. Autoportret kao jedna od najintimnijih i najranjivijih formi poslužila je Irmi Merdanić u oblikovanju obrisa vlastitog ljudskog bića u tehnici digitalne fotografije prilikom čega je autorica ostvarila naznaku prisutnosti bez otkrivanja identiteta i detalja koji nas čine prepoznatljivim pojedincima. Na taj način, utjelovila je psihologiju ljudskog bića primarno kroz snažan kontrast svjetla i tame dokidajući pritom granicu između prisutnosti i odsutnosti i ostavljajući otvorenim proces trajne potrage za identitetom. Odabirući crno-bijelu tehniku Irma Merdanić i Irena Podvorac fokusiraju se na psihologiju ljudskog bića koju protokom vremena karakterizira nastajanje i nestajanje te fizička i emocionalna prisutnost i odsutnost. U najmračnije dubine ljudskog bića zalazi Marija Petrović istražujući susret svakog pojedinca s vlastitom ‘sjenom’ odnosno najmračnijim nesvjesnim dijelom vlastite ličnosti. Pozadina simbolizira duboko crnilo koje posjeduje svaki pojedinac, dok dupliciranje figure sugerira višeslojnost naše ličnosti, a žive boje naznačuju borbu koja predstoji svakom pojedincu spremnom za rast i razvoj. Marija Petrović prostor između dosadašnjeg načina razmišljanja te suočavanja sa svojim najgorim osobinama, nagonima, mislima i željama predstavlja kao onaj ključni prijelomni trenutak u osobnom razvoju svakog ljudskog bića. Upravo je faza cjelokupnog prihvaćanja sebe ultimativna točka susreta sa samim sobom.
Osobni izazovi i osvještavanje promjena u vlastitom biću tematsko su područje analize prostora između u radovima Ite Kosović, Patricije Purgar i Ivane Keser. Poliptih Ivane Keser sazdan od 9 crteža u tehnici ugljena na papiru zapis je osobnog iskustva istraživanja i analize atrofije rukopisa nakon zanemarivanja pisanja rukom. Revizija trenutnog stanja odvija se na površini papira na kojoj autorica bilježi likovne i tekstualne zapise te spontane misli prilikom intenzivnog razmišljanja o nazadovanju brzine i kvalitetne izvedbe procesa pisanja rukom. Kako sâma umjetnica kaže „moj prostor između je riječ i slika koje mi lebde precizni u mislima, a suočavajući se s poteškoćama prizemljivanja na papiru“. Ovaj osobni eksperiment točku susreta s promatračem ostvaruje kroz podjelu iskrenih, nepretencioznih i svakodnevnih misli potaknutih osobnim izazovom autorice. Klasičan crtež intimnog formata, ovaj put u tehnici olovke na papiru, u radu Ite Kosović otvara mnoga pitanja koja u svakodnevnici uzimamo zdravo za gotovo, ali su od presudne važnosti za daljnji rad i razvoj. Gubitak radnog prostora po završetku studija, prilagodba formata radova zbog nemogućnosti pohrane i adekvatnog čuvanja istih te zaborav ključnih trenutaka tijekom stvaralačkog procesa koji otvaraju mogućnost promjene i razvoja objedinjeni su u točki susreta prošlosti i budućnosti, studija i samostalnog rada te sigurnosti radnog prostora i vlastite potrage za novim ateljeom. Traganje za prostorom između nastavlja se razmišljanjem o potencijalima privatnog prostora u radu Patricije Purgar. Naime, svakodnevne okolnosti poput trenutne emisije na televiziji te svjetlosti koju emanira ekran obasjavajući pritom najbliže predmete autorica koristi za interpretaciju točke susreta svakodnevnog i vječnog, banalnog i esencijalnog te drevnog i suvremenog kao polazište za traganje onoga što je ispod površine vidljivog.
Na rubu apstrakcije i figuracije pozicionirala su se djela Vjerana Čengića i Zorana Durbića. Obrisi prepoznatljivih motiva preklapaju se i nastavljaju u slobodnim formama oblikujući otvorene scene unutar kojih promatrač pronalazi točku susreta između razaznajućih i apstraktnih oblika. I dok se Vjeran Čengić zadržava u polju akromatskih tonova kojima gradi mirnu i kontemplativnu gotovo melankoličnu atmosferu u kontrastu pozitiva i negativa te punog i praznog prostora, Zoran Durbić slobodnim plohama jarkih boja oblikuje dinamičnu i živu kompoziciju unutar koje se susreću red i sloboda, svjesno i nesvjesno te figuracija i apstrakcija.
Potpuno napuštanje figuracije odvija se u djelima Nenada Devića, Nataše Ač, Mateje Rusak, Tee Paškov Vukojević i Vande Jurković. Dijagonalna kompozicija tonski oblikovanih ploha u radu Nataše Ač počiva na principu da praznina diktira oblik tj. kako kaže umjetnica „moj prazan prostor je tišina, a prostor tišine je prostor između stvaranja i točke susreta“. Nenad Dević crnim i bijelim plohama oblikuje reduciranu geometrijsku kompoziciju fokusirajući se na prostor između oblika koji percipira kao točku susreta svjetla i tame te punine i praznine. Prostor između na sličan je način građen u slobodnoj kompoziciji Mateje Rusak dok se točka susreta ostvaruje u interakciji akvarelnih boja i perforacija papira. U oslikavanju unutarnjeg svijeta ljudskog bića Tea Paškov Vukojević fokusira se na prostor između očekivanja i stvarnosti odnosno čežnje i ostvarenja. Točka susreta emocija, stanja i razmišljanja koja prethode važnom događaju ili susretu dočarana je spontanim gibanjima, linijama, plohama i mrljama ostvarenim u kombinaciji akrilnih boja i tehnike kolaža čime autorica ukazuje kako ono što se događa uoči nečeg relevantnog može biti podjednako važno kao i ono što se iščekuje. Grupaciju fluidnih ostvarenja u duhu lirske apstrakcije zaokružuje rad Vande Jurković u tradicionalnoj, a danas tako rijetko zastupljenoj, tehnici mozaika. Autorica uzima staklo kao osnovni gradivni materijal kompozicije što rezultira motivom koji se pojavljuje, nestaje i mijenja ovisno o kutu gledanja kao i u radu Klare Rabenseifner Miljević. Staklo je materijal koji istovremeno skriva, reflektira i propušta svjetlost, a rad Vande Jurković svojom ambivalentnošću otvara prostor različitim interpretacijama teme objedinjujući mnoge radove na ovoj izložbi: od prostora susreta o kojem govori rad Tee Paškov Vukojević, preko trenutka prijelaza u kojem identitet još nije dovršen, a koji tematizira Marija Petrović, s naglaskom na prostor koji nije konačno određen kao u slici Morane Varović Čekolj pa sve do vidljivih i skrivenih fizičkih i psihičkih elemenata poput onih u radu Irme Merdanić.
Prostor između pronalazimo u najrazličitijim tematskim područjima od grada, međuljudskih odnosa, introspekcije pojedinca, preko motiva prirode pa sve do apstrakcije koja otvara nišu za izraz svekolikih emocionalnih previranja, ali i vizualizaciju ‘prostora između’ i ‘točke susreta’ unutar samog stvaralačkog procesa. Nevjerojatno je bogatstvo i raznolikost tematskih područja i sadržajnih razmišljanja autorica i autora zastupljenih na ovoj izložbi kroz izraze od figuracije do apstrakcije, od intimnih do monumentalnih formata, od crtačkih preko slikarskih tehnika pa sve do medija fotografije te prostornih instalacija. Ostavljajući temu dovoljno slobodnom i otvorenom, izložba „Prostor između / Točka susreta“ zorno odražava sliku suvremenog svijeta kroz aktualna previranja i preokupacije u sadržajnim poljima suvremenih umjetnika različitih generacija i izričaja. Problematizirajući i istražujući fizičke, urbane, kulturne, emocionalne i konceptualne dimenzije ‘prostora između’ umjetnici neposredno komuniciraju vlastita razmišljanja i spoznaje te pozivaju promatrača na sagledavanje različitih perspektiva prostora i trenutaka koje uzimamo zdravo za gotovo, a koji često igraju presudnu ulogu u našim životima.
viša kustosica Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.
